Maglić, zimski uspon

Približava se još jedan vikend, a samim tim i još jedan odlazak u planinu. Ovaj put odlučismo da pokušamo uspon na Maglić, najviši vrh BiH (2.386 mnv) i to zapadnom stranom stazom Prijevor – Maglić. I prethodnih puta smo išli ovim pravcem, kako u ljetnim, tako i u zimskim mjesecima, ali svaki put se doživi drugačija avantura. U ljetnim uslovima, ova staza se smatra jednom od najtežih u regionu, posebno u ovom vremenskom periodu. Ekipa od troje ljudi kreće iz Istočnog Sarajeva, 12. 12. oko 16 h. Noćimo kod našeg prijatelja Nenada Ikonića, šefa stanice GSS Foča i Spasilačkog kluba „Wolf”, koji će voditi ovaj uspon.

maglic-01

Približava se još jedan vikend, a samim tim i još jedan odlazak u planinu. Ovaj put odlučismo da pokušamo uspon na Maglić, najviši vrh BiH (2.386 mnv) i to zapadnom stranom stazom Prijevor – Maglić. I prethodnih puta smo išli ovim pravcem, kako u ljetnim, tako i u zimskim mjesecima, ali svaki put se doživi drugačija avantura. U ljetnim uslovima, ova staza se smatra jednom od najtežih u regionu, posebno u ovom vremenskom periodu. Ekipa od troje ljudi kreće iz Istočnog Sarajeva, 12. 12. oko 16 h. Noćimo kod našeg prijatelja Nenada Ikonića, šefa stanice GSS Foča i Spasilačkog kluba „Wolf”, koji će voditi ovaj uspon.

maglic-02

Na Prijevor stižemo oko 7,30 h, a svjež vazduh već zapara pluća, pod nogama škripi snijeg i led. Posmatramo stazu i razmišljamo šta nas čeka…. Palo je nedovoljno snijega, što otežava uspon i čini ga mnogo opasnijim, posebno što snijeg nije slegnut, već ga ima od 10 do 20 cm. U strmim dijelovima, komadi snijega se otkidaju, dijelovi se malo otope u periodu od 14 do 16 časova kada ovu stranu ogrije sunce, a onda to sve zaledi, kamenje je golo, prekriveno blagim slojem leda. Sve mi to znamo, ali pokušaćemo. Sa dosta dobrom opremom i pod vodstvom našeg dragog prijatelja Neša, ekipa od petoro ljudi kreće ka vrhu, ali nedugo poslije, dvoje odustaje zbog vidljive opasnosti, a troje nastavlja dalje (Nešo, Miko i Dejana). Poslije nepunih osam sati uspona, oko 15,30 h smo se našli na vrhu uz jak vjetar koji nosi snježnu prašinu i ledene iglice koje nam šamaraju lice.

maglic-03

Uspon je bio vrlo težak. Svaki korak, svaki udarac cepinom i bajlom morao je biti siguran, u suprotnom, ne piše nam se dobro. Koristili smo postojeće ankere postavljene u stijenama, pravili osiguranja staze, koristeći žimar, bajle i cepine, sigurno i bez greške koja bi u ovim uslovima bila fatalna. Kacige su nam glavu spasile jer je vjetar u nekoliko navrata iznad nas otkidao komade leda i kamenja koji su nas zasipali. Temperatura je bila od -8 do -12 ºC, uz jake udare vjetra, posebno u gornjem dijelu koji znamo kakav osjećaj hladoće daje.

maglic-04

Na vrhu se nismo ni mogli, ni smjeli zadržavati jer je već bilo kasno, a niska temperatura i jaki udari vjetra nisu nimalo bili gostoprimljivi. Znali smo da će povratak biti prava avantura i neizvjestan do samog kraja, jer smo svjesni da nas hvata noć… Da nam je samo najopasniji dio staze preći dok se još vidi… Ali, ne – čim se sunce izgubi, u roku od petnaestak minuta, pada mrak i odmah palimo čeone lampe. Samo smo se prvu dužinu užeta uspjeli spustiti dok je još bio dan. Osjetimo umor i glad jer cijeli dan skoro nista, osim suvog voća i čaja, nismo jeli – vremena za pauzu nije bilo. Radilo se polako i sigurno na dvostruko uže, anker, osmica, pod rukovodstvom sigurno jednog od najstručnijih ljudi u tehnikama koje smo koristili, našeg Neša, koji je u nekoliko navrata rekao – u ovakvim situacijama nema žurbe, mora se raditi sve sigurno. Samo jedan pogrešan potez i gotovo je.

maglic-05

Sve smo dobro odradili, mrak je već uveliko pao, a i snijeg prolijeće. Stižemo do velikog usjeka koji dijeli stazu lijevo i desno gledano odozdo (oni koji su išli znaju). Tada ne produžavamo na pokidani dio sajle već ravno sa stijene gdje je postavljen lanac sa dva šarafa, pomoću osmice spuštamo se niz stijenu, u mraku, sa visine od desetak metara, u provaliju u kojoj znamo da nas na dužini od 25 čeka metara sljedeće osiguranje (žao nam je sto taj dio nismo mogli snimiti i slikati jer je oprema morala biti u rancu). Dalje se kačimo na sljedeće osiguranje i opet, sedmi – osmi put se spuštamo kroz usjek i tu ne nalazimo novo osiguranje. Ali uz pomoć prusika koji vežemo oko kamena, nastavljamo opet na dvostruko uže i dolazimo do sljedećeg fiksa i eto nas na marki, konačno! Nastavljamo pažljivo kroz kleku i stižemo do šume, a onda i do samog kraja… Evo nas na Prijevoru poslije 14 sati jer je silazak trajao ukupno šest sati! Sve u svemu jedna avantura za pamćenje, velika škola, dosta praktičnog znanja, u teškim uslovima (malo ljudi se tim pravcem vraća, čak i u najljepše julsko vrijeme, a ne u toku noći i u zimskim uslovima).

Za one koji planiraju uspon ovom stazom ili silazak, jedna informacija, od prvog ankera ispod sajle na grebenu, sve je povezano na dužinu užeta od dvadesetak metara na kritičnim dijelovima, odnosno kroz središnju jarugu za povratak, i uspon kada je martovski snijeg nabijen, postoje osiguranja takođe svakih dvadesetak metara. Na jednom tom dijelu, mi smo oko kamena ostavili žuti prusik 6 mm, i na vrhu usjeka na klinu ostavili smo jedan hms, može nekome koristiti i glavu spasiti, a kažu poslije ovakve ture, kada te planina ovako ispoštuje, treba joj nešto ostaviti.

Magliću hvala ti za ovo! I šta reći poslije svega… Hvala super ekipi za ovakvu avanturu, hvala našem prijatelju Neši koji je fantastično i sigurno vodio ovaj uspon!

 

Tekst i foto: Dejana Tesanović i Miodrag Stanić, Visokogorci Istočno Sarajevo

Print Friendly, PDF & Email

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *