Ekspedicija „Onda romantica 2014”

Romantični val, tj. „onda romantica” ime je ekspedicije koja je trajala 16 dana i čiji je cilj bio popeti se na četverotisućnjake u masivu Monte Rose i Mont Blanca. Čemu takav neobičan naziv? .

Eto zato, jer je „Onda romantica” beskonačna avantura, koja vodi u paralelne svjetove. „Onda romantica” je ljubav, a ljubav je najljepše što možeš dati planini. „Onda romantica” znači biti iskren u srcu i pošten u duši, od početka do kraja. „Onda romantica” znači uspon iz podnožja, jer to je jedini način da se emocionalno i duhovno stopiš s planinom na čiji vrh se penješ. „Onda romantica” je molitva koju ponavljaš u sebi kao mantru, na svakom koraku, s nadom da ćeš sretno stići na cilj. „Onda romantica” znači zahvalnost, jer iako si na planini sam, mnogo je ljudi koji te podržavaju i koji su ti pomogli u ostvarenju najvećih snova. „Onda romantica” je priča o ljubavi, životu i smrti.

Odlučio sam, idem! Sami, moj ruksak i ja. Zlo mi je od straha već danima, ali odluka je pala i stavio sam sve na jednu kartu. Pet ujutro, zagrebački kolodvor, uskačem u bus za Trst. Nakon cjelodnevnog putovanja vlakom i pet presjedanja ispadam u mjestašcu Pont Saint Martin podno Monte Rose. Sve je u redu, strah je minuo. Ovdje sam, sutra krećem na uspon. Priča je počela, a nakon noćenja pod nadstrešnicom za bicikle pred kolodvorom sunce je okupalo dolinu Aosta. Obilazim gradić poznat po mostu sličnom onome u Mostaru, nabavljam namirnice i upadam u bus za slikovito seoce Gressoney (1.300 m) u kojem s kuće natječu koja će imati više raznobojnog cvijeća na prozorima i balkonima. Naviknut sam na samoću, iako naglašavam da je u društvu uvijek ljepše. Nedostaje mi ekipa, ali oni nisu imali hrabrosti krenuti mojim koracima. Imam svoj put i svoje snove, slijedim ih bez obzira na sve. Razmišljam dok hodam uz prekrasan alpski krajolik i rijeku Lys koja izvire iz ledenjaka masiva Lyskamma, mojih najdražih četverotisućnjaka. Sunce probija oblake koji su zaklonili snježne gorostase, zelene livade prošarane su šarenim cvijećem. Smiješim se zaljubljeno, jer Monte Rosa i ja… To je jedna luda ljubav, koja je počela prije dvije godine i svakim danom se sve više rasplamsava.

onda romatica-00

Ruksak od 20 kg pritišće moje maleno tijelo, no svaki teški korak odrađujem s veseljem i nigdje mi se ne žuri. Misli prekidaju kapi kiše, približavam se autohtonom selu od kamenih kućica Santa Ana. Još sat hoda i eto me na prijevoju Bettaforca (2.770 m). To je to za danas, presvlačim se i kuham večeru, ljudi koji vode bar i posljednju postaju žičare pozdravljaju me i odlaze. Ostajemo sami, planina i ja. Uživam u igri oblaka, divokoze me radoznalo gledaju. U bravi skladišta žičare ostavljeni su ključevi, oduševljen sam smještajem i razmišljam kamo da idem sutra, jer najavljeno je loše vrijeme.
Probudilo me zujanje žičare, nakon kišne noći osvanulo je jutro s malo sunca. Da li da idem na dom Mezzalama na 3.000 m, koji je bliži zapadnoj Breithorn grupi, ili da idem na dom Quintino Sella na 3.545 m, odakle sam u boljoj poziciji za uspon na zapadni Lyskamm i Castor? Odlučujem se za drugu opciju i nastavljam uspon lijepom stazom kroz stjenovit krajolik nalik mjesečevoj površini. Srećem ljude, svi silaze zbog lošeg vremena. Nailazim i na snežišća, te dolazim do stjenovitog grebena osiguranog konopima i klinovima. Nakon četiri sata hoda eto me na domu! Od dosade odoh u krevet, podvečer je palo pola metra snijega.

onda romatica-01

Sutrašnji dan prolazi u spavanju i hranjenju, čekamo sunce. Ima nas svega nekoliko, sutradan neki žele sići i popeti se žičarom na drugi kraj planine. Zašto ljudi žele uspjeh preko noći, kamo im se žuri? Nakon dva dana je najavljeno dobro vrijeme i s nekoliko Austrijanaca pohrlio sam u maglu u nadi da će se razvedriti, ali morali smo odustati od uspona zbog jakog vjetra i nikakve vidljivosti. Snijeg je bio dubok i nije bilo penjača koji bi napravili prtinu. Očito da neću moći ispenjati sve željene vrhove te odlučujem popeti se na Castor i Lyskamm, a tehnički zahtjevniju Breithorn grupu i Pollux ostavljam za dogodine.

onda romatica-02

Četvrti dan na Quintino Sella osvanuo je sunčan, vedar i bez vjetra. Dom je bio ugodno popunjen, znak da će sutra mnogi krenuti u akciju. Navezi od kojih su većina bili klijenti s plaćenim vodičima su spremni krenuli oko šest ujutro, nitko nije htio prvi prtiti snijeg i krenuti oko četiri ujutro po visokogorskom običaju. Osim uobičajenih „30 koraka-odmor” zbog rijetkog zraka na visini nije bilo nikakvih problema.

onda romatica-04

Greben Castora nije težak kako su mi pričali, a tu je i iskustvo koje imam s prijašnjih ekspedicija. Usporio sam korak da ne uletim u gužvu na omanjem vrhu, te se kasnije nakon tri sata penjanja s velikim osmijehom popeo na Castor (4.228 m). Matterhorn, Mt. Blanc, Gran Paradiso, Dent Blanche, svi su stajali pod vedrim nebom i dovikivali mi. Srce je puno sreće, za ovo sam živio godinu dana! Silazim među posljednjima, te od nekog Talijana dobivam upute za uspon na zapadni Lyskamm (4.481 m). Na platou Felik svi se odvajaju za dom, a ja praćen začuđenim pogledom nekih Mađara odlazim sam u pravcu vrha.

onda romatica-06

Bijela grdosija obilježava centralni dio Monte Rose. Ogroman je, silovit, strašan, veličanstven. Još se sjećam lanjskog uspona na istočni Lyskamm i osjećaja sreće, ekstaze, straha i adrenalina kada sam se sam samcat našao pred križem na vrhu. Propadam kroz snijeg dok se nisam dočepao uspona na greben, približavam se prvoj krijesti. Nije teška, pratim zube dereze dvojice penjača koji su ovuda prošli jutros. Čujem samo vjetar i zvuk dereza u snijegu, no tu harmoniju prekida česta tutnjava lavina s Polluxa i vrhova Breithorn grupe. Zatim dolazi druga krijesta, uža i opasnija. Svaki korak mora biti točan, čvrsto stežem cepin i koncentriram se. Nakon toga dolazi ravan dio, pa onda veliki bijeli zid kojeg treba traverzirati. Strm je, padina ide negdje daleko dolje, prema ledenjaku koji se spušta na švicarsku stranu. Idem, pokret po pokret. Bojim se disati da se izgubim ravnotežu. Gotovo je! Sad treći greben, koji nije bio ni izdaleka tako strašan kako je izgledao iz daljine. Put prema vrhu je otvoren, zabrinuto gledam oblake koji se izdižu iz doline i bojim se da me ne zatvore na silasku. Nakon pola sata penjanja pred sobom vidim planinarski štap na kojeg je nataknuta rukavica, eto me na vrhu! Nakon desetak koraka podignem glavu i nema ni štapa, ni rukavice… Moja prva halucinacija me nasmiješila, šteta što nisam ugledao golu Sandru Afriku. Nakon 15 minuta stigao sam na vrh – sreća, sreća, sreća! Poseban je odnos koji imam s Lyskammom, to je veliko prijateljstvo. Vrh kojeg zovu „men eater” zbog broja poginulih pustio me u svoju blizinu, počastio me panoramom koja te začara. Slikanje, pozdrav Lyskammu i žurno dolje, da dođem do tragova kolone penjača prije negoli me oblaci zakriju. Silazak je išao brzo, na povratnom traverziranju ledenog zida i pri prelasku „žileta” bio sam iznimno pažljiv. Taman sam došao do vidljivih tragova u snijegu kada su me oblaci zakrili, ali sad više nema problema. Došao sam u dom krajnje iscrpljen nakon devet sati u pogonu i nazvao svoju vezu u Zagrebu „Ispenjao sam oba, sutra silazim”. Kuham večeru, čuje se tutnjava. Uskoro zvuk helikoptera, domar izlazi s dalekozorom. Vijest je već u medijima – lavina s Pyramide Vincent odnijela je život jednog penjača, nekoliko je ozlijeđeno. Pogledao sam u Lyskamm kojeg su oblaci nakratko pokazali. Gledali smo se. „Hvala ti…”, nijemo sam mislio, osjećajući sreću. Za sutra je najavljeno loše vrijeme i ovdje više nemam što raditi. Nakon spavanja i doručka zamolio sam osoblje doma za zajedničku fotografiju – te dobre ljude i njihove osmijehe nikad neću zaboraviti.

onda romatica-07

Silazak je protekao bez problema iako je na stazi bilo nešto više snijega negoli pri usponu. Želio sam stići u Gressoney prije kiše. Pred kraj puta ipak su me blagoslovile kišne kapi, ali nema veze. Iznimno sam zadovoljan i sretan, a prvim busom vratio sam se u Point Saint Martin okupan suncem. Morao obaviti dvije vrlo važne stvari: otuširati se i oprati smrdljivu prljavu odjeću, a javni zahod pokazao se odličnim mjestom za obje radnje. Dok se odjeća sušila na ogradi skejt parka, uživao sam u pizzi planirajući nastavak puta.

onda romatica-velika

Tijekom noći padala je najjača kiša koju sam u životu vidio, tri puta sam premještao karimat i vreću da me ne poplavi. Sutradan sam cijelo prijepodne proveo buljeći u mokru odjeću, čekajući da se osuši pod škrtim suncem. Napokon se spakiram i uletim sam u bus za grad Aosta, kiša opet pljušti. Krajolik je prekrasan, a srce mi obuzima strah i depresija. Suze mi teku niz lice. „Kamo ideš…?”, pitam se, dok se vozim u pravcu Chamonixa. Opet sam u strahu za svoj život, ljutit na svoju tvrdoglavostt. Još mi je u ušima odzvanjala tutnjava lavine s Vincenta. Aosta me smirila, lijep grad pun povijesnih spomenika iz rimskog carstva. Pojeo sam toplu hranu, razgledao spomenike i originalne suvenirnice, našao odličan besplatan smještaj u centru (kuća u izgradnji). Sit, napit i što je najvažnije – suh i čist ležao sam na podu buduće kuhinje gledajući zvijezde kroz prozorski otvor. Susjedi su imali raspravu o krizi, a moja vreća me grijala dok sam namiješeno odlazio u carstvo snova. Straha je nestalo, obuzimala me pozitivna atmosfera. U mislima sam još prizivao lijepe trenutke na vrhovima Monte Rose, bijeli snijeg i plavo nebo, pjesmu vjetra i opijajuće mirise livada i šume. Ludo je biti zaljubljen u planinu, a sutra? Sutra idem u Chamonix i što god treba da se desi, nek se desi.

Tekst: Matej Perkov, foto: Matej Perkov

Print Friendly, PDF & Email

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *