• Чет. апр 25th, 2024

Moja planeta - magazin za aktivni život

Visoki Atlas, Marrakech, Imlil, Essaouira i arapske noći

ByJovan Jarić

окт 24, 2018

Putešestvije iz 1001 noći je započeto za neke još 13. juna, večernjim dolaskom iz Beograda za Novi Sad. Žmarci polako rade u stomaku. Spakovani rančevi nestrpljivo čekaju kao da su živi. Adrenalin pumpa krv u našim venama. Ništa od spavanja! Polazak iz Novog Sada ka Kikindi oko tri noću. Oči svima kao da smo na nekim lakim drogama. Smeha ne nedostaje. Kupimo ostatak ekipe u Kikindi u predviđeno vreme i dalje kombijem nastavljamo ka Temišvaru. Malo zadržavanje na granici jer smo čekali gospođu iz Carine da se valjda obuče i našminka, pa da dođe da nas pusti. Malo nervoze u stomaku, ali shvatamo da stižemo na let bez većih problema.

Ukrcavanje u avion i let ka Milanu, s aerodroma Bergamo, odakle hvatamo autobus do drugog aerodroma Malpense gde sačekujemo „shuttle bus” iz smeštaja koji nas kupi u dogovoreno vreme. Uzbuđenje raste. Smeštamo se u Cardanu al Campu, tipičnom malom selu, sa uređenim kućama i dvorištima, te prepoznatljivim duhom Italije na svakom koraku. Bella Italia, pizza, gelateria… Sve nas mami i opija. Šetamo selom, divimo se raznom mediteranskom drveću, uživamo u ukusu kapućina i pizze u lokalnoj pizzeriji. Čaša crnog vina samo naglašava lepotu trenutka.

Sa nestrpljenjem spavamo nekolicinu sati te ranojutarnjim letom sa Malpense letimo za Marrakesh. Na Malpensi se susrećemo sa ostatkom ekipe koja je doputovala kolima. Zbog razlike u vremenu i pomeranju sata, kao i ranom polasku, taj prvi dan u Marrakeshu nema kraja. Dan koji je trajao 48 sati. Dan u kome smo se sudarili sa nekom drugom civilizacijiom. Dan kada je evropsko vreme stalo i kada smo počeli da živimo i funkcionišemo po marokanskom osećaju za vreme, što bi rekli oni iz Ghane: znači, opet Afrika – boccoooo (iliti polakoooooo).

Stižemo na kraj Ramazana i početak Bajrama. Susrećemo vesela lica naših domaćina. Raspoređujemo se po sobama Riad hotela Sindi Sud. To je uobičajena vrsta hotela sa velikim svetlarnikom u sredini, tako da su prozori sobe okrenuti ka svetlarniku, a ne ka ulici. Naravno, sve sa rešetkama na prozorima. Sobe su rustične, izuvanje ispred vrata obavezno, šarene pločice vrište kako sa poda tako i sa zidova soba. No, na šarenilo se brzo naviknete, pa posle dva dana to ni ne primećujete. Zgrade su sve boje cigle pa vam je jasnije zašto Marakeš zovu Crvenim gradom. Uz Fes, Meknes i Rabat ubraja se u četiri kraljevska grada. Specifična pijačna atmosfera vam je tu nadomak nosa. I uši i oči vam se naviknu na lokalni lokalitet u svakom smislu. Smeštaj nam je u samom centru grada. Na dva minuta smo od souk-a, ogomne, nepregledne, lavirint-pijace unutar zidina Medine koja vas mami svojm raznolikošću. Pregršt boja na svakom koraku. Tu su ćilimi, tu su berberske boje i platna, tu su makaki majmuni na trgu, kao i kobre, tu su boks mečevi među lokalcima, tu su instrumenti i muzika, tu je buka, cika, vriska, komešanje, tu su stalni pozivi da probate ceđene sokove, tu je miris 35 začina, miris kožne galanterije, miris sušenog voća…

Tu je i nezaboravni đus od šećerne trske koji diže iz mrtvih. Gluvarimo po ulicama Marrakesha i prijatno smo iznenađeni nenametljivošću prodavaca. Čuli smo da vuku za rukave, ali u stvarnosti to nije tako. Cenjkanje je obavezno, ali samo ako započnete kupovinu. Malo smo izašli van zidina Medine, pripremajući naša stopala za buduće poduhvate po Atlasu. U povratku se od sunčevih zraka krijemo u prelepoj zelenoj Botaničkoj bašti u samom centru. Travnate površine podsećaju na Hyde park, a miris jasmina i još nekih nama nepoznatih cvetova dugo se zadržava u našim nosnicama. Sve vrvi od ljudi, automobile, skutera, bicikala i prelazak ulice zahteva posebnu veštinu. Bez obzira što svuda imaju svoju obeleženu traku, pripremite se na neočekivane susrete sa vlasnicima skutera koji vas zaskaču sa svih strana. Drvoredi pomorandži ukrašavaju glavne bulevare. Grad je orijentalan, ali i turistički, što se oseća na svakom koraku. Niko ne obraća pažnju na vas ako ste u šorcu i majici na bretele, ali smo se mi nosili mišlju da poštujemo kulturu u kojoj smo, pa nam je način oblačenja bio više nego pristojan.

Prvo veče provodimo u sabiranju utisaka na krovu-terasi hotela. Pogled na ostale krovove i džamije, ispraćaj zalazećeg sunca i oblačenje dukseva jer kako pada noć tako temperature naglo pada, s obzirom da je grad na nekih 500 mnv.

Sutradan ujutru krećemo iznajmljenim kombijem put Imlila, sela u podnožju Atlasa. Put je zabavan, smenjuju se predeli, vozač se iz petnih žila trudi da nam objasni neke kulturne znamenitosti kraja iako sa engleskim ne stoji baš najbolje, a mi sa francuskim još manje. To nas ne sprečava da se smejemo zajedničkim šalama, jer sporazumevanje putem nogu i ruku uvek prolazi.

Zastajemo pored neke udžerice gde se kuva nešto lokalno, nismo pitali, s obzirom da su kamile za slikanje bile preko puta. Neka vrsta izletišta koje je bilo prilično posećeno, s obzirom da im je taj dan bio veliki praznik.

Nastavljamo dalje krivudavim, ali dobrim asfaltom. Tek kad se pribilžimo Imlilu ostajemo sa jednom trakom, pola asfalta i sa jedne i sa druge strane je isprala voda. Mimoilaženje kao u priči, zatvaramo oči po potrebi i otvaramo kad smo sigurni da je opasnost prošla. Prate nas stabla oraha pored puta. Kako se približavamo planini, pejzaž slikan pustinjskim bojama počinje da se preliva u pastelno zelene.

Stižemo u Imlil, gde postoji prodavnica planinarske opreme i gde svaki komad možete rentirati. Na sve se mislilo. Iskrcavamo se iz kombija u centru sela i dolazimo do saznanja da pod punom ratnom opremom, znači veliki ranac na leđa, mali napred i u rukama razne kese, treba da pešačimo uzbrdo nekih 15-ak minuta do domaćina gde odsedamo. Suviše je strmo za kombi. Što se mora nije teško, pa uz osmeh i poneko gunđanje pratimo vodiča ka smeštaju.

Domaćin nas veselo dočekuje uz topao čaj – kombinacija crnog čaja i listića mente, tradicionalno poslužen u čašama. Krepimo svoja napaćena tela i oduševljavamo se šarenilu dnevnog boravka i sobama kao iz bajke, sa lukovima, raznobojnim lusterima, gipsanim radovima u obliku čipke, kupatilima kao iz crtaća „Shrek”, drvenim vratima sa katancima i neizostavnim rešetkama na prozorima.

Uredno dobijamo mušku i posebno žensku sobu. S obzirom na rano ustajanje, trudimo se da se što pre prepakujemo i budemo spremni za jutarnji uspon ka planinarskom domu Les Moufflons.

Imlil se nalazi na 1.770 mnv, a mi treba da dostignemo 3.200 mnv.

Orna i vesela družina, skoro pevajući započinje svoju avanturu narednog jutra. Put u početku vodi kroz sela i prilično je širok, sve dok se ne zađe baš u planinu. Već na samom početku dočekuju nas sklepane kolibice u kojima možete potražiti osveženje u vidu ceđene pomorandže, božanskog pića u vrelom danu. Klima je suva, pa vam je lakše da podnosite vrućinu, ali ipak vitamin C je vaš neizostavni prijatelj na putu. Lokalci su pronašli način da zarade koji dinar, a planinarima je milina što postoji okrepljenje. Cena varira od 10 do 15 dirhama u zavisnosti kako vas procene.

Krećemo se već nekoliko sati. Pejzaž je uglavnom kamenit, ali i sa busenima trave, ili roze ljubičastog cveća koje izgleda kao da ga je neko namerno zalepio tu. Na leđima su nam mali rančevi, a velike rančeve nam je ponela jedna ljubazna mazga. Na samom putu, susrećemo veliki broj njih jer se čini da su one glavno prevozno sredstvo. Pomoću njih se snabdevaju oba planinarska doma na Atlasu. Neverovatno izdržljive životinje. Rekli su nam da mogu da ponesu do 95 kg tereta. Divimo se.

Oblaci nam izlaze u susret, pa sklanjuju sa vidika žarko sunce i pomažu nam da lakše podnesemo uspon. Oči nam se napajuju raznolikošću slika. Ovde golet, onde kamen, ovde trava, onde busen cveća, ovde potok, tamo vodopad. I tako, u priči i šali u jednom momentu ispred nas u dolini ispod gorostasnih kamenih vrhova ugledasmo naš Mordor – naš cilj.

Posle nekih pola sata, najzad zakoračismo u njegovo tamno predvorje. Struje nema. Agregat radi od pola sedam do pola deset uveče. Hladni kameni zidovi velike spavaonice nam poželeše dobrodošlicu. Smeštamo se srećni jer mnogi od nas su prvi put popeli preko 3.000 mnv. Tu noć većina ne spava. Malo nas drma visinska bolest i prilagođavanje, malo nas boli glava, ali ćutimo i nestrpljivo čekamo zoru – uspon na Toubkal, najviši vrh Severne Afrike, 4.167 m. Budimo se oko pet, doručkujemo i u šest smo već na stazi. Hladan vetar nam šiba lica, a smrznute prste uvlačimo u rukave jakni. Već na samom početku strmog uspona, dve planinarke odustaju zbog glavobolje, te nas desetoro nastavljamo dalje u laganom ritmu našeg lokalnog vodiča Hamida. Najvažnije na tolikim visinama je lagano kretanje.

Glavobolja nas polako popušta, organizam se polako prilagođava i gazimo ka vrhu jedinstveni u tome da uspemo. Staza nije posebno zahtevna, ali je kamenita – sipar i moramo biti maksimalno oprezni. Na 4.000 m još jedna planinarka odustaje zbog visinskih tegoba, pa je vraćamo ka domu u pratnji drugog lokalnog vodiča, a devet veličanstvenih nastavlja svoj put. Vrh je tu nadomak, ali još uvek daleko. Nemamo nikakvih problema sa disanjem, i uspevamo da se popnemo za 3,5 sata, te da uživamo u pogledu koji se pruža na sve strane. Oblačimo, za tu priliku specijalno napravljene majice „Marroco – Visoki Atlas” i fotkamo se sa osmesima koji nemaju kraja. Čestitamo jedni drugima na osvojenom krovu Severne Afrike. Posle kraće pauze spuštamo se ka domu uz još veći oprez, jer je silazak po siparu uvek komplikovaniji od penjanja.

Dočekuju nas drugari i čestitaju. Odmaramo uz malo sunca i vetra na terasi ispred planinarskog doma i uživamo u pogledu. Neki demonstriraju svoju snagu pred velikim vođom, tako što posle svega rade sklekove da bi pokazali dostojnost pripadanja eliti lične garde. Smeh ne prestaje. Polako nam se vraća i normalna boja u lica. Išibani vetrom crveni smo bili kao polja maka u proleće.

Hladnoća nas tera da se uvalimo na veliki kanabe na spratu spavaonica gde uz čaj i kafu čavrljamo i smeškamo se grupi Španaca. Ruku na srce, radi se o tridesetak planinara preko 60 godina, koji nakon spusta uredno rade vežbe istezanja. Bodrimo ih uz tapšanje.

Tu noć spavamo bolje, što zbog umora, što zbog toga što nas glava više ne boli.

Narednog jutra opet ustajemo u pet i posle doručka dok se zora tek pomalja iza planina krećemo u pohod na druga dva vrha preko 4.000 m, Timzguida 4.088 m i Ras Ouanoukrim 4.083 m. Četvoro planinara ostaje u domu, tako da osam veličanstvenih kreće u ovu avanturu pod odličnim i budnim okom Hamida. Reklo bi se da nas vodi istim sporim ritmom kao i prethodnog dana, ali po ubrzanom radu srca shvatamo da je ipak tempo drugačiji. Video je da možemo, pa dodao gas, a mi ga uredno pratimo. Vetar je jači i hladniji nego prethodnog dana, a temperatura oko nule. Staza je izuzetno atraktivna. Snega na sve strane, ali ne na stazi. Potoci koji se slivaju sa vrhova, sipar koji klizi pod našim nogama, šiljate stene po kojima se penjemo kao divlje mačke. Pogledi i pejzaži od kojih zastaje dah. Fotkamo, ali znamo da je istina samo ono što ostane u našim očima. Fotografije su tu da nas podsete na moć trenutka, ali osećaj koji vri u našim stomacima i bogatstvo koje upijamo našim očima, ne može biti dokumentovano.

Smrznuti i srećni osvajamo prvo jedan, pa drugi vrh. Otpenjavanje u povratku izuzetno oprezno radimo uz savesnog Hamida koji nas čeka na svakoj većoj prepreci. Neki su poneli posebnu uspomenu na sipar u vidu raznobojne i velike masnice, ali se niko nije povredio, niti ozbiljno pao. Spuštamo se prvo ka planinarskom domu gde pravimo kraću pauzu, a onda nastavljamo ka Imlilu. Dan koji smo na na nogama proveli od 6 do 18 sati. Dan u kome smo dobili žuljeve na palčevima, dan u kojima je bilo nekoliko simpatičnih padova, dan koji nikako da se završi jer smo nastavili da se spuštamo ka Imlilu… Dan u kome smo prešli visinsku razliku od oko 900 m i ludačku razliku u silasku od oko 2.300 m. Što bi se u narodu reklo: „Nikad sići i stići”.

Spavamo u Imlilu, puni utisaka, a sutradan nastavljamo našu avanturu ka Essaouri, gradiću na Atlantskom okeanu. Mali peh sa puknutom gumom rešavamo u prvom većem mestu i bezbrižno nastavljamo dalje. Na putu susrećemo koze, kao nacrtane, kako stoje zakačene po granama arganovog drveća, koje je zaštitni znak Maroka. Zatim nepregledne ravnice crvene zemlje, čudna sela sa još čudnijim imenima, pa onda zelene plantaže argana. Biznis sa arganovim uljem je po kraljevoj direktivi prebačen na žene, tako da su one glavne preduzetnice u tom poslu.

Ne verujemo sami sebi da sa 4.000 metera prethnodnog dana silazimo na nula metara i da se super osećamo.

Essaouira je plavi grad, drevni ribarski gradić potpuno drugačijeg ritma od Marrakesha. Podseća na neki mediteranski gradić. I on je živ, pun turista, bazaar na sve strane, prodavnice arganovog ulja na svakom ćošku, pasta od susama na svakom drugom, ćilimi na trećem i tako u krug.

Obilje sveže ribe i morskih plodova je bio raj kako za nas, tako i za nasrtljive galebove. Nismo odeleli ni parčićima ananasa, manga i kokosa, koji se prodaju na komadiće na svakom ćošku. Mirisi i ukusi su nas mamili sa svih strana. I brza hrana na ulici je drugačija u odnosu na Marrakesh. Nema se mesta za sve probati, ali bar možemo da uživamo u gledanju. Na kraju smo sve začinili jednim ceđenim grejpom, ne bi li svarili lakše onog brancina, lista i sipu.

S obzirom da nas je uvala Atlantskog okeana dozivala svojom čarobnom pesmom kao sirene mornare, nismo odoleli a da ne umočimo svoje pešačke noge u hladnjikavu vodu. Pesak je bio najlepša svila za naša napaćena stopala. Naš drug Raša, iliti proklamovani „Al Rašid” dobio je i masažu nasred velike peščane plaže u stilu priča iz „Hiljadu i jedne noći”.

Neke ribice su pokušale da naprave razdor među prijateljima, ali budući da nisu bile ajkule, sve je prošlo kako treba. Kupivši neke suvenire pozdravili smo se sa Plavim gradom i krenuli nazad ka Marrakeshu gde nas je čekala standardna ludnica na ulici. Sveopšti vašar svega i svačega. Već smo se totalno odomaćili tako da smo se utabanim stazama probijali kroz gužvu do naše divne i mirne terase na krovu hotela.

Poslednji dan u Marrakeshu smo ostavili za lunjanje i kupovinu poklona. Svi smo se odomaćili sa cenjkanjem, pa nam je čak postalo i zabavno. Neki su se oprobali u vožnji skuterom sa lokalcima, a neki su utapali male strahove krempitama u obližnjim poslastičarnicama. Bezuspešni pokušaj da uđemo u Botaničku baštu koju je dizajnirao Yves Saint Laurent nije nas nešto pogodila, pa smo pili kafu u evropeiziranom kafiću u blizini i gledali horde turista kako uredno stoje u redu i čekaju. Fancy kraj Marrakesha u kome su zgrade urađene u istom stilu kao i u starom delu grada, s tim da na prozorima nema rešetki i da su ulice šire, a butici i kafići podsećaju na neke u Evropi.

Laganom šetnjom vraćamo se ka Medini i usput upijamo raznolikost i ludilo Marrakesha. Buka, gužva, specijalni zvučni efekti, mala zakuska na terasi za srećan i uspešan završetak turneje po Maroku.

Poslednjeg dana, u šest ujutru čekamo vozača da nas vozi na aerodrome. Ne pojavljuje se. Kapiramo da se verovatno uspavao. Njihov ritam je drugačiji. Pre deset sati grad ne počinje da živi. Ipak, sve se rešava kako treba. Šalju nas taksijima, koji se kao u igrici utrkuju pustim ulicama uspavanog Marrakesha, te za tili čas stižemo do Menare, aerodroma koji odiše bogatstvom stila i prostornošću.

Puni utisaka, još uvek smo plovili ulicama Marrakeša kad nas je iz budnog sna pozvao glas spikera na ukrcavanje na let za Milano. Fascinantne i egzotične arapske noći ostaše iza nas. La bella Italia je čekala na nas. Šta li nam je sledeće… Vesela Jocina družina se pogleda između sebe i istovremeno svi pogledaše gore… Samo nebo zna…

Samo nebo zna…

Jadranka Baljak

2 thoughts on “Visoki Atlas, Marrakech, Imlil, Essaouira i arapske noći”

Оставите одговор на Lea Одустани од одговора

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *