• Суб. апр 27th, 2024

Moja planeta - magazin za aktivni život

Livadarenje po Homolju

ByJovan Jarić

дец 20, 2017

Posle dužeg perioda naš „Veliki Vođa” je odlučio da nas provede i zavade mirisnim dolinama Homolja i da nam dozvoli ne samo da se mučimo, nego malo i da odmaramo i uživamo. Šalu na stranu, još jedna lepa akcija u organizaciji Planinarskog društva „Kinđa”. Mali, ali odabrani skup od 20-ak planinara iz Novog Sada, Sente, Bačke Palanke, Kikinde, Novog Miloševa i Beograda uputio se u petak (13. 10.) put Banje Ždrelo da predahne od visokogorskih tura u dolini ispod Malog i Velikog Vukana i Štubeja.

Lepo domaćinstvo porodice Simonović nas je primilo u svoje okrilje i uspelo da se osećamo kao kod svoje kuće. Smeha i vrcavih doskočica nije manjkalo. Među novim planinarima je bio i simpatični bračni par iz Novog Miloševa koji je posle 18 godina, najzad, uspeo uspešno da pobegne od kuće i dece i proživi novi medeni mesec „među javom i međ snom” homoljskih vrhova.
Posle dolaska, druženja i blejanja u zvezde, većina je odlučila da se posle ponoći odluči za „beauty sleep”, ne bi li sutra na stazi izgledali sveži i odmorni za fotkanje.


Polazak na stazu 15. 10. u osam sati. Vreme idealno. Prohladno sa naznakom da će biti sunčano i dovoljno toplo da ćemo skidati lagane jakne. Svi veseli i užurbani, punim plućima udišemo lepotu oko nas. Prostrano dvorište nam se smeši a vrhovi ispred nas zadirkuju nas svojom pitomošću. Do početne tačke uspona vozimo se kombijem nešto više od sat vremena. Stižemo do prve uređene pećine koja nam je u programu za taj dan.

Ravništarka. Spuštamo se stepeništem duboko u šumu do njenog ulaza. Pećina se nalazi na obodu sela po kome je dobila ime. Dužina turističke staze je oko 560 m. Pećina ima samo jednu veliku dvoranu koja se zove Crni dvorac. Poznata po lepoti svog nakita, a interesantna je pre svega po glavnom, pećinskom kanalu, dugačkom preko 500 m i po živosti slepih miševa čija nas igra i ples na nekoliko mesta zadivljuju. Doduše, vođena verovatno narodnim verovanjima ili pričama da slepi miševi hoće da vam se zamrse u kosu, žena – turistički vodič u jednom momentu pokriva kosu kapuljačom. Divimo se njihovim paučinastim krilima i lepoti roja koji visi sa tavanica pećine. Na svakom koraku susrećemo se sa neverovatnim pećinskim pejzažima koje je stvorila umetnička duša Prirode. Prosto negde ostanete bez daha, zadivljeni moćnim pećinskim nakitom i lepotom raznih figura. Konstantna temperatura od nekih osam stepeni čini da sakrivamo ruke u džepove svojih polara i da uvlačimo glave kao kornjače u oklope svojih mekanih dukseva i da toplim dahom grejemo hladne obraze.

Oduševljeni saznanjima i svim što smo videli, izlazimo iz pećine i krećemo u uspon ka vrhu Štubej. Staza nije preterano teška, te uspevamo da popnemo u kraćem periodu od predviđenog. Vrh na 940 m sa 500 uspona i spusta nije posebno atraktivan jer nije klasičan vidikovac, ali se zato kupamo u sunčevim zracima i lenjo se valjamo po travi, zasluženo koristeći pauzu pre silaska ka drugoj pećini. Višak kiseonika u našim mozgovima proizvodi navalu kreativnosti, te se razne ideje rađaju i razrađuju, o nekima će se još čuti u narednim planinarenjima.

Silazak u pećinu Ceremošnja, što inače znači „mali crni deda” je divan završetak planinarske šetnje. Pećina koja je u turističkoj ponudi od 1980. godine, jedna je od najlepših u Srbiji. Nalazi se u blizini istoimenog sela. Zaštitni znak su joj tri velike dvorane, od kojih je najveća Arena, široka preko 40 m, a visoka oko 25 m. Provlačimo se hodnicima između dvorana, oduševljeni pećinskim nakitom, negde blistavo belim, zbog krečnjaka iznad, negde zlatno žutog, a negde smaragdno zelenkastim. Ukupna dužina pećine je oko 775 m, ali turistički deo je oko 441 m. I ovde nailazimo na slepe miševe, ali mnogo mirnije nego u prethodnoj pećini. I ovde se divimo fenomenalnim figurama koje je napravila Majka Priroda. Kao i u prethodnoj pećini i u ovoj je konstantna temperatura oko osam stepeni. Posle malog predaha u restoranu pored pećine gde dobismo standardno ratluk i kuvanu kafu, upakovali smo se u kombi i puni utisaka, sa malo više truckanja i krivina u povratku, posle nekih sat vremena dočekali mirno tlo u prelepom dvorištu porodice Simonović.

Dočekao nas je miris kuvanog pasulja, kako mrsnog tako i posnog. Kupus salata je brzo ublažila muku krivudave vožnje, te raspoloženi i nasmejani nastavljamo da širimo kreativne ideje sa vrha. Neki su dodatnu kreativnost pronašli u toplim bazenima Banje Ždrelo, pa su jurili neka zakopana blaga po dnu bazena, a neki su samo opušteno uživali u masaži stopala, mislima udaljeni hiljadama kilometara, zagledani u zvezdano nebo iznad svojih glava i stopljeni sa Univerzumom u jednom kratkom trenutku sreće.
Pošto je voda sprala sve ostatke briga, mogli smo nastaviti sa kreativnim idejama, neko uz pivo, neko uz čašu domaćeg vina. Neke teme su golicale maštu, ali smo ih ostavili nedorečenim. Smeh, pa opet smeh, i smeh kao krešendo kraja tog divnog dana. Svi smo sa osmesima otišli na spavanje.

Istovremeni polazak na Mali i Veliki Vukan sledećeg dana. Posle domaćinskog doručka, domaćih jaja i domaćih mesnih viršli i sira, punih stomaka i širokih osmeha, krećemo ka vrhu direktno iz smeštaja. Posle malo pešačenja po putu, skrećemo na stazu. Pre izlaska na planinarsku stazu svraćamo do manastira Svete Trojice, taman da čujemo zvona pred jutarnje služenje. Vrlo brzo ulazimo u šumu gde se opijamo mirisima četinara i zadivljeno gledamo vitka, visoka stabla višeletnih, gorostasnih bukvi. Usput nas neki edukuju pa počinjemo da raspoznajemo glistenjake svako malo, a posle sat vremena hoda i da uočimo razliku između graba i neke druge vrste drveta. Svežina planinskog vazduha razbuđuje sva naša čula. Treperimo okruženi lepotom na svakom koraku. Dok poskakujemo između kamenitog stenja do Malog Vukana, osećamo svu sreću ovog sveta što smo uspeli da još jednom pobegnemo iz gradskog ludila i da se teleportujemo u Prirodu i da budemo svesni lepote bivstvovanja u njenom okrilju. Doline ispod Malog Vukana vuku nas da se okupamo u njima kako očima, tako i vascelom dušom. Kombinacija jesenjih boja koja se preliva u pregršt vanvremenskih prirodnih tkanja šuma pred nama, ostavlja nas, na trenutak, bez daha. Posle malog predaha nastavljamo grebenskim delom ka Velikom Vukanu. Puca pogled na sve strane. Rasprostiremo se po stenama i gušterišemo se na divnom, miholjskom suncu. Dostižemo 825 m sa 700 metara uspona i spusta. Humora i dalje ne manjka, a i himna je tu: sviranje na list.

Posle dužeg odmora krećemo u spust. Pod nogama nam slapovi trave. Razni mirisi i dalje draže naše nosnice, a planovi se smenjuju. Pregršt boja i dalje u našim očima.
U silasku imamo mali peh, jer je koleginica planinarka B. rešila da zapamtimo turu po njoj, pa je malo proklizala na lišću na najširem delu staze i pala na ruku i – polomila je. Brzo joj je ukazana prva pomoć i bez većih problema se spustila do podnožja gde joj je dalje u Petrovcu pružena pomoć.

Posle odličnog ručka, opet mrsnog i posnog, ovog puta paprikaša, vesela družina se spakovala, srećna što nosi od prvog dana 14 km, a od drugog dana 10 km u svojim nogama.

Osim po B., i po novopečenim planinarima iz Novog Miloševa, ova tura će biti upamćena, pre svega, po nekim kreativnim idejama, viđenjima i filosofskim raspravama, ali neke stvari će zauvek ostati nedorečene, a neke još od pamtiveka velika tajna kao: „Koliko ti imaš godina?”

 

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *