Bijeli divovi Balkana

U potrazi za avanturama i atraktivnim krajevima istražujemo daleke zemlje i druge kontinente. Cilj projekta „Bijeli divovi Balkana” je popularizacija avanturističkih putovanja i visokogorskih zimskih uspona na području Balkana, te apel za očuvanje okoliša čija zagađenost utječe na klimatske promjene. Kulturno-povijesna baština Balkana jedinstvena je, ali kao da nestaje…

Ideja

Volim Balkan!”, glasom punim strasti izustio je jedan gorski vodič iz Srbije kojeg sam upoznao u bugarskom Borovcu, uz pucketanje vatre u peći i bjelinu snijega kroz prozor. Upravo smo se vratili sa zimskog uspona na Musalu, najviši vrh Balkana. Bilo je to prije četiri godine, i tada se u meni rodila ideja za zimske uspone na najviše vrhove u regiji. Iako su ljeti ljupke, većina tih planini zimi je surova, te podsjećaju na bijele divove koji nam dopuštaju da se pentramo po njima i ovisimo o njihovoj milosti. „Bijeli divovi Balkana! To dobro zvuči”, rekoh si i utonuh u san na mekom krevetu Planinarskog doma „Šumnatica”.

Identitet

Ljudska težnje je da budemo nešto što nismo, a pobjegnemo od onog što jesmo. Mi smo Balkanci, i time se trebao ponositi. Dio smo ovog poluotoka i on je dio nas. Istina je – Balkan je poznat po krvavim ratovima, ljudima pomalo čudnog mentaliteta koji preziru pravila i uvijek se trude „zaobići sistem”, teškom životu i zaostalosti za zapadnim zemljama. Ali ljudi sa Balkana također su i vrlo emocionalni, srdačni, ljubazni, spremni pomoći… Ljudi su to među kojima se ističu marljivi, inteligentni, uspješni. Ono što nazivamo „zaostalim” možda je zapravo naša prednost, jer još uvijek možemo odlučiti u kojem pravcu ćemo se razvijati u težnji da očuvamo naš identitet i naš okoliš.

Kulturno-povijesna baština

Sve više me rastužuje što generacija mladih planinara i alpinista uspon na planinu shvaća bukvalno kao uspon i silazak. Gotovo da se izgubila svijest o tome kako smisao planinarenja nije samo uspon na planinu, već upoznavanje kraja i ljudi koji žive podno te planine. Sve balkanske države imaju bogatu povijest i baštinu čija budućnost ovisi o nama, o tome koliko nam znači i koliko ćemo je čuvati. Duh planine osjeća se i u starim katoličkim crkvama, pravoslavnim manastirima i džamijama s čijih minareta dopire čeznutljiv zov na molitvu. U muzejima brojnih gradova može se vidjeti gdje smo zapravo došli i kako su se urbana naselja razvijala, kako su ljudi živjeli. Još od antičkih vremena Balkanom su prolazile broje civilizacije, dok je burni Srednji vijek itekako važan zbog utjecaja turske invazije. Priđi, putniče, starim utvrdama i dvorcima! Dotakni kamene zidove, zažmiri i osjeti povijest, zamisli kakav je život ovdje bio nekada! Prisjeti se patnji ljudi koji su ovdje izdržavali opsade, branili svoje, borili se za slobodu!

Balkan kojeg više nema

Na putu do planine proći ćemo kroz brojna sela, a na putu do vrha prolazit ćemo kroz stare zaselke i imanja, pastirske stanove i pašnjake omeđene suhozidima. Još krajem šezdesetih, dok je čovjek sletio na mjesec, američkim ulicama drmao rock'n'roll, u Vijetnamu bjesnio rat, ovdje su ljudi pripovijedali stare priče i legende, okupljeni uz svjetlost svijeće. Glava obitelji dijelila je radne zadatke za sutrašnji dan, a spavalo se na slamaricama. Balkan je to, prijatelju moj, kojeg više nema. Po Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Rumunjskoj… Stare pomalo naherene kućice od drveta, pletera i blata, propalih krovova, nijemo govore o stanovnicima koji su otišli u gradove u potrazi za boljim životom. Seoskim sokakom više ne odjekuje dječji smijeh, a pašnjaci prepuštaju mjesto šumama.

Bijeli divovi

Ljudi se rađaju i umiru, države nastaju i nestaju, ratovi počinju i prestaju… A planine stoje na mjestu, smijući se ljudima i njihovim granicama. Na visokim grebenima koji razdvajaju države zamišljenom crtom postoji samo zakon planine, koje nemaju ništa protiv da ti isti grebeni države i narode spajaju. „Zašto plačeš sestro, Stara planino”, govori stih narodne pjesme, koji svjedoči činjenici da planine međusobno razgovaraju. Svjedoči činjenici da planine vole da ih se posjećuje. Zimi, one su okovane snijegom i ledom. Himalajski uvjeti odbijaju većinu ljubitelja prirode koji čekaju proljeće, tek rijetki zaljubljenici u avanturu koji imaju poseban odnos s planinom usuđuju se dosegnuti vrhove. Memorijalni usponi za poginule drugove kojima nacija i vjera nije bila razlog za razdvajanje, danas okupljaju mnoge istomišljenike. Ima nas Hrvata i Srba, Bosanaca i Makedonaca, Rumunja i Bugara. Volimo svoje i poštujemo tuđe, iako često na povratku kući osjećamo da su nam planine uzele komadić srca i da volimo kraj koji smo posjetili kao i svoj. Jer kada si putnik, dom ti je tamo odakle si došao isto kao i tamo kamo si se uputio. Planine su naš dom i naši prijatelji, planine nas zbližavaju i zbog njih smo bogatiji za nove iskustva i nove prijatelje. Zato se penjemo.

One govore

Jest, govore, između sebe. No, govore i nama, stalno. Ponekad tišinom, jer i šutnjom se može mnogo reći. Ponekad razigrano, lahorom, ponekad jačim vjetrom. „Poznaješ li, prijatelju, vjetrove Prenja? Na njegove sam se vrhove penjao samo da bih njihovu glazbu slušao!”, pisao je Vilim Strašek, legendarni hrvatski planinar. Iako svemoćne, šalju nam molbe koje su presudne za njihovu i našu budućnost. Molbe da ih čuvamo, molbe da ih poštujemo. Molbe da poštujemo same sebe i živimo u miru, jer one su tu da nas sve prihvate s jednakom ljubavlju.

Turizam

Postojimo „mi” i „oni”. Oni koji su nam uništili tvornice, radna mjesta, budućnost… Mladi s područja Balkana trbuhom za kruhom idu u inozemstvo, ali planine s visokim vrhovima kao da podižu ruke i kažu: „Ovdje smo!”. Stavljaju nam se na raspolaganje kao egzistencijalni element – područje na kojima ćemo proizvoditi hranu, razumno eksploatirati šumu, koristiti njihove rijeke i jezera, baviti se turizmom. Zapadnjaci radoznalo dolaze na Šar planinu, Velebit, Prenj i Bjelašnicu. Gledaju svijet s Trema, Midžora, Bobotovog kuka i Komova. Rekli bi nešto, ali glas im je zapeo u grlu od prevelikog uzbuđenja dok im oči šaraju dolinama prošaranim rijekama koje u tim istim planinama izviru i natapaju naša polja. Jest, to je ljepota koja nam može donijeti kruh u budućnosti, jer planinski turizam i outdoor sportovi novi su hit u svijetu. I mi sami, u težnji da iskusimo avanturu, ostajemo frustrirani jer nemamo novca ni vremena putovati u Himalaje ili Ande. Za nas su ovdje siloviti Pelister, gordi Pirin, burovito Biokovo i mudra Stara planina.

Balkanska čarolija

Kada početkom decembra prve pahulje zalelujaju zrakom i naše planine postanu bijele, to je doba godine kada gorski svijet dobiva novo ruho. Penjimo se na njih kako bismo naš Balkan bolje upoznali, upoznajmo ga kako bi ga više voljeli! Znaš ti dobro, prijatelju, koliko je čarobno popeti se na bijele divove Balkana zimi. Drhturiš na vjetru dok u ruci držiš cepin, gledaš bijelo prostranstvo ne vjerujući da je ljeti sve pokrivao zeleni tepih pun šarenog cvijeća. Nebo je nekako posebno plavo, a jedina glazba koju čuješ su škripa dereza u snijegu i vjetar koji nosi kristaliće leda. To je čarolija, prijatelju, a ti si pozvan da budeš dio nje!

Tekst i foto: Matej Perkov

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *