Izazov Sedam vrhova

Među planinarima danas postoji jedan veoma popularan izazov: „7 Summits Challenge”, ili „Izazov 7 vrhova”, čiji je cilj popeti se na najviše planine svih 7 kontinenata…

Pristup najvišim vrhovima svih kontinenata grandiozno je postignuće, koje zahtijeva ogromna odricanja, ozbiljan trening i iznimno mnogo vremena i novca. To ostvarenje gotovo iziskuje da vam planinarenje postane prioritetna aktivnost, ponekad čak potiskujući u drugi plan porodične obaveze, finansijske mogućnosti i vremenske rokove. Međutim, čak i ako se potpuno posvetite tom cilju, lako se može desiti da vam za njegovo ostvarenje bude potrebno nekoliko godina, često i decenija!

DSCF0115

Da bih vas uveo u priču o cijelom poduhvatu, krenuću sa poređenjem prosječne visine boravka na planini tokom trajanja ekspedicija na najviše tačke kontinenata. Naime, prosječne visine prelaze 3.000 metara. To bez mnogo riječi govori o grandioznosti „Izazova Sedam vrhova”. A o veličini poduhvata dodatno govore sljedeće činjenice:

– obavio sam 57 letova avionom;

– slijetao sam u 30 različitih gradova i sela/glečera;

– u avionu sam proveo ukupno 273 sata, što je 11 dana i 9 sati;

– preletio sam 193.706 km, što je kao da sam pet puta obletio Zemlju (tačnije 4,83 puta jer je dužina ekvatora 40.066 km);

– ukupno sam promijenio 140 vremenskih zona;

– proveo sam 174 noći, što je blizu pola godine izvan svoje kuće, bez porodice, uglavnom u šatoru – na ledu;

– ukupno sam savladao 53.000 metara uspona, ili prosječno 414 metara dnevno;

– u pripremama za ove ekspedicije savladao sam više od 700 km uspona (tačnije 702.630 m), ili prosječno 6.066 metara mjesečno, odnosno 1.400 metara sedmično.

Everest2

Istorijat „Izazova”

A otkud uopšte ideja o obilasku najviših tačaka svih kontinenata?

Amerikanac Richard Bass, teksaški biznismen, postavio je sebi 1980. godine impresivan cilj: da ispenje najviše planine na svih sedam kontinenata. Za to mu je trebalo pet godina. Dana 30. aprila 1985. godine, nakon što je ostvario svoj cilj, obznanio ga je i nazvao Planinarskim izazovom Sedam vrhova. Umro je ovoga ljeta (26. jula) u 85. godini.

Međutim, osim što predstavlja svojevrsnu avanturu, izazov Sedam vrhova ima i edukativni karakter. Jer da bi zaokružili izazov Sedam vrhova, penjači neminovno postaju svjetski putnici. Putovanjima širom svijeta upoznaju kulturu i običaje drugih naroda, što im otvara nove vidike. To predstavlja posebnu draž ovog planinarskog izazova.

IMG_0312 VELIKA

Statistički podaci

O zahtjevnosti Izazova zorno govori i podatak da je za 26,7 godina od uspostavljanja Izazova 1985. godine svega 347 penjača uspjelo da kompletira Izazov. To znači da je to uspijevalo svega oko 13 penjača godišnje. Blizu 15% tih penjača (tačnije 51) bile su žene. Kao što je rečeno, Izazov se može kompletirati izlaskom na Carstensz Pyramid (CP) ili na Mt. Kosciuszko (K). Svega 118 ili oko 34% je uspjelo kompletirati Izazov izlazeći na oba vrha, što sam i ja uradio, znači u prosjeku nešto više od 4 penjača godišnje.

A šta bi statističari rekli – kako bi ovi brojevi izgledali 7. januara 2015. godine, kada sam ja kompletirao Izazov? Trebalo bi, dakle, dodati tri godine (2012, 2013, 2014). Linearnom ekstrapolacijom dobilo bi se da je ukupno 386 penjača kompletiralo Izazov, a 131 su ga kompletirali sa CP & K. Takođe, ne postoji analiza varijante sa Mont Blancom. Bilo bi zanimljivo znati koliko penjača od onih 118 ima i Mont Blanc u svom penjačkom kartonu, što je moj slučaj.

IMGP0016 (5)

Dana 7. januara 2015. godine, izlaskom na Mt. Vinson na Antarcticu, uspio sam kompletirati svih sedam vrhova i savladati ovaj zahtjevni Izazov kao prvi planinar iz Bosne i Hercegovine. Zanimljiva je analiza uspješnosti penjača sa prostora bivše Jugoslavije. To je najprije uspjelo Slovencu Viktoru Grošelju, koji je kao 47. kompletirao varijantu sa Mt. Kosciuszkom. Istu varijantu su kompletirali Stipe Božić iz Hrvatske kao 79. i dva druga Slovenca, Davorin-Davo Karničar kao 201. i Franc Oderlap kao 202. Te 2006. godine Davo je bio prvi koji se na skijama spustio sa svih Sedam vrhova. I Basar Ćarovac iz Srbije uspio je kompletirati Izazov kao 248., ali varijantu sa Carstensz Pyramid. Primijetićete da ni jedan od njih nije kompletirao Izazov sa Carstensz Pyramid i sa Mt. Kosciuszko – što je meni uspjelo.

Nažalost, Franc Oderlap je 2009. godine poginuo na Manasluu (8.156 m) – na visini od oko 5.800 metara udario ga je komad leda u glavu – nije nosio kacigu! Treba reći da je do 2012. još pet penjača poginulo nakon što su kompletirali Izazov.

Zanimljivo je da je spomenutim 347 penjača za kompletiranje Izazova u prosjeku trebalo 10,3 godine (varijanta CP & K), a njihova prosječna starost 43,6 godine. Oni koji su Izazov kompletirali sa Carstensz Pyramid ili Mt. Kosciuszko u prosjeku su bili nešto brži: 9,5 godina, uz istu prosječnu starost. Dakle, u odnosu na ove prosjeke, ja sam bio više od godinu dana brži (9 godina i 11 dana) i gotovo 19 godina stariji (62 godine i 175 dana).

Aconcagua, Argentina – 6.962 m (27. decembar 2005.)

Godine 2005. u USA uspostavio sam kontakt sa mojim planinarima i prijateljima još iz Sarajevske škole alpinizma (SŠA) sedamdesetih godina prošlog stoljeća… Formirao sam Društvo bosanskih planinara u Sjevernoj Americi – NABMA (North American Bosnian Mountaineering Association). Bili smo željni novih zajedničkih tura i otkrivanja ljepota svjetskih planina te smo lako definisali sljedeći cilj. Bila je to relativno bliska Aconcagua – div od planine – najviša planina Južne Amerike i najviša planina van Azije. Aconcagua je grandiozna planina, vrijedna najvećeg poštovanja. Po zahtjevnosti, pristup ovom vrhu dovodi se u rang jednog lakšeg osamtisućnjaka. Mada bez tehničkih problema, pristup normalnom rutom traži izuzetnu psihofizičku spremnost.

Tura je trajala 21 dan, a penjački dio 15 dana tokom kojih je trebalo savladati preko 6.700 metara uspona.

Bila je to nezaboravna tura iz više razloga, ali prije svega, konačno smo nakon 20 i više godina bili zajedno u planini – i to u kakvoj planini. Aconcagua nam je ‘pokazala zube’ svojom čuvenom surovošću i nemilosrdnošću. Sa Aconcague sam ponio i dvije snažne impresije. Jedna je bila vrlo izražena zagrijanost penjača za Izazov Sedam vrhova, a Aconcagua je značajan, čak bi se moglo reći jedan od ključnih elemenata tog izazova. Velika većina penjača je naprosto bila opsjednuta idejom o savladavanju najviših vrhova svih sedam kontinenata i sa velikim žarom su pričali o tome. Druga je bila nezaboravna slika tog dijela Južne Amerike

– sa italijanskim temperamentom skladno ukomponovanim u okruženje španskih kolonizatora i domorodačkog stanovništva;

– sa prilično isluženim evropskim i mahom italijanskim automobilima u miljeu argentinskog grada Mendoze, punog živopisnih aleja platana;

– sa razvijenim stočarstvom i ukusnim i naglašeno velikim goveđim odrescima (chorizo, lomo, asado…);

– sa kultnim vinogradarstvom i u svijetu poznatim vinima (malbec, na primjer)…

Ukratko, uspomena koja se zauvijek nosi nakon posjete nepoznatom dijelu svijeta i koja prevaziđe sva očekivanja.

DSC00316

Kilimanjaro, Tanzania – 5.895 m (2. august 2008.)

Nakon Aconcague, Izazov Sedam vrhova zaista me zaintrigirao, ali mi je isto tako bilo jasno da je Everest, ‘treći pol’ naše planete, sa svojom misterioznom Zonom smrti, ključni element Izazova. Na svim usponima do tada dobro sam podnosio visinu i shodno tome, sljedeći logičan korak bio je pristup osamtisućnjaku. Ja sam po prirodi odmjeren i sistematičan čovjek. Pokušaj uspona na Everest, na najvišu planinu svijeta, smatrao sam suviše naglim, a time i riskantnim.

Dakle, 2007. godine odlučili smo se za pokušaj uspona na šestu po visini planinu svijeta, Cho Oyu u Himalajima, visoku 8.201 metar. Međutim, greškom organizatora nismo dobili šansu da izađemo na vrh. Bilo je to veliko razočarenje za sve nas, uz malu utjehu da smo svi uspjeli pomjeriti vlastiti visinski rekord na oko 7.130 metara dosegnuvši C2 u aklimatizacionom procesu. Ipak, uspio sam organizovati uspješan uspon na Ama Dablam, po mnogima najljepšu planinu Himalaja, visoku 6.856 metara, i dobrano se utješiti.

Nakon toga malo smo ‘spustili loptu’ i naredne, 2008. godine zaputili se na Kilimanjaro u Africi. Kilimanjaro je jedinstven u svijetu po raznolikosti i bogatstvu uzbudljivih avantura koje nudi. Može zadovoljiti sve ukuse: I onih željnih napornog penjanja, ekstremnih uslova, vječnog leda, kao i ljubitelja egzotičnih biljki, rijetkih životinja, novih nepoznatih kultura, novih podneblja… Naprosto nas je oduševio. Išli smo na safari, a upoznali se i sa na

inom života lokalnog Maasai naroda. Na samoj planini iskusili smo sve: od džungle prvog dana uspona do sniježnih gle

era na vrhu Uhuru Peak (Vrh Slobode).

Tura je trajala 12 dana, a penjački dio 7 dana tokom kojih je trebalo savladati preko 5.300 metara uspona.

IMGP0386

Elbrus, Russia – 5.642 m (15. juli 2010.)

A onda, 2009. godine ukazala se šansa za odlazak na Krov svijeta. Naime, naši ljudi su organizovali ekspediciju na Everest, kojoj sam se i ja pridružio. Namjera je bila pristupiti Everestu sa sjevera, iz Tibeta. No, bio je to, kako ja volim reći, Everest na balkanski način, jer svašta je tu bilo, a najviše razočarenja. Uz to, Everest nam je pokazao svu svoju nemilosrdnost i goropadnost.

Na moje razočarenje, moji prijatelji su se prilično ohladili od Izazova Sedam vrhova. Ja sam ipak nastavio – moj naredni cilj je bio najviši vrh Evrope. Na Mont Blancu (4.810 m) koji je zadugo smatran najvišim vrhom Evrope bio sam još davne 1978. Ipak, i pored dugogodišnje prepirke o tome gdje ustvari pripada kavkasko gorje: Evropi ili Aziji – velika većina je mišljenja da je najveći vrh Kavkaza Elbrus, visok 5.642 metra ujedno i najviša tačka Evrope. Čim sam ugledao njegovu impozantnu figuru sa prostranim sniježnim padinama, odluka je pala: pokušaću ga osvojiti na skijama.

I uspio sam. Elbrus se nalazi u okruženju dva velika izvora vlage: Crno more na zapadu (udaljeno oko 200 km) i Kaspijsko jezero/more na istoku (udaljeno oko 900 km), što uzrokuje naglašeno promjenljive vremenske uslove. Brzina kretanja na skijama umnogome mi je pomogla da izbjegnem sve neda

e nestabilnog vremena.

Tura je trajala 11 dana, a penjački dio samo 5 dana tokom kojih je trebalo savladati preko 2.400 metara uspona.

L1020188 VELIKA

Denali, USA – Alaska – 6.194 m (7. juli 2011.)

Oduševljen izlaskom na skijama na Elbrus odlu

io sam da nešto sli

no pokušam i sa Denalijem, najvišim vrhom Sjeverne Amerike. Denali je planina ekstrema: Najviša je planina Sjeverne Amerike; izdiže se iznad svoje okoline (600 m) za preko 5.500 metara, čak više nego Everest (8.850 m) koji se iznad okolne tibetanske visoravni na oko 5.200 m izdiže za oko 3.700 metara, a lokacija unutar polarnog kruga podrazumijeva nesvakidašnje klimatske uslove. Takvi ekstremni uslovi na Denaliju uzrokovali su do sada preko 100 žrtava (2011. godine kada sam ja bio tamo bilo ih je 6).

Penjači sami nose sve potrebno za gotovo mjesec dana i, usprkos upotrebi sanki, gotovo svi tvrde da nikada nisu nosili teže terete. A, uputiti se na skijama u 60-toj godini u osvajanje ovog gorostasa je – prvorazredni izazov. Za organizatora sam odabrao Mountain Trip (MT) iz Kolorada koji su do tada uspjeli izvesti samo jednu grupu na vrh Denalija na skijama. Zanimljiv podatak je da se sa Denalija 1972. prvi na skijama spustio Švajcarac Sylvain Saudan, otac ekstremnog skijanja (sjećam se njegovog filma koji sam gledao u Chamonix-u).

Tura je trajala 22 dana, a penjački dio 17 dana tokom kojih je trebalo savladati blizu 7.100 metara uspona. Mada je tura trajala tri sedmice, sve se odigralo ‘u jednom danu’, pri dnevnoj svjetlosti, jer noći praktično i nije bilo. Druga zanimljivost: Na Denaliju se koristi posebna tehnika prenošenja tereta u dva navrata. Naime, između dva kampa najprije se ponese oko polovine tereta i zakopa u snijeg negdje na pola puta te se vrati na spavanje u donji kamp. Sljede

i put se donji kamp sa ostatkom tereta prenese u gornji kamp, a naredni put se vrati po zakopani dio tereta.

Uspon na Denali bio je izuzetno zahtjevan i iziskivao je gotovo nadljudske napore. No, istovremeno ukazao je i na to da sam fizički spreman i za Krov svijeta.

IMGP0769

Everest, Nepal – 8.850 m (12. maj 2012.)

Ohrabren prošlogodišnjim uspješnim pristupom Denaliju na skijama, uz činjenicu da PSBiH obilježava 120 godina organizovanog planinarenja u BiH, a ja navršavam 60, kada po američkim zakonima mogu posuditi novac iz svog penzionog fonda (troškovi ekspedicija su druga krupna stavka Izazova Sedam vrhova), ponukalo me je da razmišljam i pokušam nešto ‘golemo’ – možda ‘Krov svijeta’? Doda li se tome da je 2012. godina Zmaja ili GODINA SREĆE po kineskom kalendaru – nedoumice više nije bilo: 2012. je moja godina za Mt. Everest!

Ovoga puta uspon je bio uspješan, a izveden je sa juga iz Nepala, stopama Edmunda Hillarya i Norgaya Tenzinga. Detalj koji se teško zaboravlja je ledopad Khumbu glečera iznad BC-a koga je Messner opisao kao “Raj, a u isto vrijeme i pakao Himalaja!” Ja bih dodao: “Ruski rulet Himalaja!”, jer zaista je teško predvidjeti da li ćete iz njega izaći živi. Konačno, tu je u snježnoj lavini 18. aprila 2014. godine život izgubilo 16 Sherpa penjača i nosača. Prilikom mog prvog prolaza kroz ledopad ja sam se naprosto prenerazio i odlučio da više tuda ne idem, izuzev jurišnog dana na vrh. Aklimatizacioni proces sam obavljao višestrukim usponima prema Pumoriju (7.165 m).

Drugi važan detalj je preživljavanje u Zoni smrti u uslovima ekstremno razrijeđenog zraka. Zaista je teško predočiti šta se sve događalo tokom uzbudljivih 59 dana i noći, punih radosti do suza, bolova do plača, iščekivanja do nesanice?… Jer područje ‘Krova svijeta’ je područje krajnosti, gdje je između smijeha i suza samo tanka nit, gdje se san i java nejasno prepliću, gdje se smrzotine i opekline teško razlikuju i konačno, gdje su život i smrt tako bliski! To područje se stoga i zove ZONA SMRTI!

IMGP0651

Evo kako bih, po njihovoj važnosti, poredao činioce od kojih zavisi uspješan uspon na Everest:

1 – Vremenski uslovi (vjetar ne jači od 50 km/h)

2 – Odluke organizatora uspona (trebalo bi da imaju pristup najpouzdanijoj vremenskoj prognozi i da donose odgovarajuće odluke, nastojeći optimalno koristiti logistiku; ponašati se kao ‘slobodan strijelac’ na Everestu, ravno je samoubistvu)

3 – Genetske predispozicije penjača (pluća trebaju ‘znati’ izvući maksimum kiseonika iz razrijeđenog zraka, a to se već ne može naučiti ili utrenirati. To treba da je u genima, s tim se treba roditi!)

4 – Iskustvo i mentalna snaga penjača

5 – Fizička snaga i izdržljivost penjača.

Dakle, što je planina veća, to fizička snaga sve više gubi na značaju, a mentalna snaga i drugi činioci postaju sve dominantniji. Nemojte me pogrešno shvatiti i zaključiti da je fizička snaga nevažna, jer je posljednja na gornjoj listi! NE! Dapače, morate biti maksimalno fizički spremni, kao ‘nikada do tada’, ali i svjesni da u slučaju Everesta to nije presudno! Naprimjer, ako vam vremenski uslovi to ne dozvole, nećete uopšte imati niti priliku da pokažete u kakvoj ste fizičkoj formi.

Tura je trajala 59 dana, a penjački dio 52 dana tokom kojih je trebalo savladati oko 18.000 metara uspona.

Nekoliko interesantnih činjenica: Do danas je bilo 4.079 pojedinačnih, a ukupno 7.001 pristup vrhu (4.423 s juga, 2.578 sa sjevera), od toga, 416 žena. Teško za povjerovati, ali 192 pristupa vrhu su bila bez dodatnog kisika (2,7%). Nažalost, tom prilikom registrovane su 282 žrtve (174 žrtve u pristupu s juga, 108 sa sjevera), a među njima 114 Sherpa. 2012. godine bilo je 10 žrtava što predstavlja treću najgoru sezonu na Everestu.

IMGP0223 VELIKA

Carstensz Pyramid, Indonesia – 4.884 m (20. novembar 2013.)

Nakon Everesta sam shvatio da je i Izazov Sedam vrhova za mene realno ostvarljiv. Moj naredni cilj bio je najviši vrh Australazije – Carstensz Pyramid u srcu džungle Papue na ostrvu New Guinea. Pristup vrhu kroz teško prohodnu džunglu slovi za najtežu planinarsku stazu na svijetu. Da, ova tvrdnja nije daleko od istine – ja se težom planinarskom stazom u svom životu do sada nisam probijao.

Područje Carstensz Pyramid se nalazi u tropskom pojasu sa izuzetno vlažnom klimom. Vlažnost rijetko silazi ispod 80%. Gotovo svakog dana u nekoliko navrata pada obilna kiša tako da godišnje zna pasti i do teško shvatljivih 10.000 litara po kvadratnom metru. Sve ovo izuzetno pogoduje bujnoj vegetaciji koja formira gotovo neprohodnu, gustu džunglu. Lokalno stanovništvo gotovo da ne nosi nikakvu odjeću, a za probijanje kroz džunglu koriste mačete. Kreću se bosonogi, stopala so im malo šira, a imaju čudnu sposobnost da se nožnim prstima hvataju za korijenje drveća u blatu i unapređuju svoju pokretljivost i stabilnost pri kretanju. Etnički sastav blizu 3 miliona Papuanaca je vrlo raznovrstan te govore sa blizu 270 različitih jezika i dijalekata. Enorman broj različitih jezika uzrokovan je nemogućnošću međusobnog komuniciranja zbog neprohodnosti džungle – čak i za njih! Mnogobrojna primitivna plemena kao da su tek izašla iz kamenog doba, a tek prije nekoliko generacija su prevazišli ljudožderstvo. Glavno oružje su im luk i strijela te otrovne strelice na duvanje.

Nakon 6 dana probijanja kroz glib gotovo neprohodne džungle izlazi se pod impresivan krećnjački greben. Pristup Carstensz Pyramid slovi za tehnički najteži (V+) od svih Sedam vrhova. Najteži dio uspona je Tirolska traverza – 15-tak metara procjepa u stijeni koji se savladava po improvizovanoj žičari po razapetom užetu. Procjep je dubok 30-tak metara iznad oko 600 metara dubokog ambisa.

Tura je trajala 20 dana, a penjački dio 15 dana tokom kojih je trebalo savladati preko 6.100 metara uspona.

U povratku sam svratio na Australiju i njihovu najvišu planinu – Mt Kosciuszko visoku 2.228 metara.

IMGP0210Vinson, Antarctic – 4.897 m (7. januar 2015.)

Mt Vinson na Antarcticu je ne bez razloga ostao posljednji u nizu od Sedam vrhova – jednostavno: najskuplji je! Finansijsko naprezanje zbog odlaska na Antarctic bio je na granici podnošljivog.

A da li je vrijedilo ‘potegnuti’ čak ‘dole ispod’ na krajnji jug naše planete na taj kontinent superlativa: najsuroviji, najhladniji, najvjetrovitiji, najsuhlji, najudaljeniji, najneistraženiji, najnenaseljeniji, najočuvaniji, najvisočiji, najskuplji,…? Možda ćete se iznenaditi, ali moj odgovor je: Da – vrijedilo je!

Jer, Antarctic je toliko poseban, toliko jedinstven, toliko fascinantan,… da ja uopšte neću ni pokušavati da vam to objasnim iz prostog razloga jer mislim da je to nemoguće – to jednostavno treba doživjeti! Iznijeću vam neke činjenice koje predstavljaju samo nekoliko kockica impresivnog mozaika koji se kompletno može sagledati samo odlaskom ‘dole ispod’, odlaskom na Antarctic.

– Najniža temperatura ikada zabilježena, -93,2⁰C, izmjerena je upravo na Antarcticu, u augustu 2010. godine.

– Tu se nalazi oko 90% rezervi leda i oko 70% zaliha svježe vode na Zemlji. 98% njegove površine je prekriveno ledom prosječne debljine od oko 2.500 metara. Najveća izmjerena debljina leda je 4.776 m. Ako bi se ovaj led istopio, nivo mora u svijetu bi porastao za 70 metara! Stoga ne bi trebalo da čudi što je Antarctic najvisočiji kontinent – njegova prosječna visina je 2.194 m. Najviša tačka formirana od leda je na 4.093 m, a najvisočiji je Mt Vinson 4.897 m – stjenoviti zaleđeni greben. Antarctic ima funkciju ‘frižidera’ za Zemlju jer reguliše morske struje i svjetsku klimu. I najmanji poremećaj na Antarcticu imao bi katastrofalne posljedice po svjetsku klimu. Stoga se posebna pažnja poklanja ekološkoj zaštiti tog jedinstvenog sistema.

– Na Antarcticu ljudi ne žive. Dole se samo izmjenjuju posade međunarodnih istraživačkih laboratorija. Smatra se da ih ima oko 5.000 tokom ljeta, a oko 700 tokom zime. Ipak, života dole ima, a najzanimljiviji primjerak su pingvini.

– Unutrašnjost Antarctica ima izuzetno suhu klimu, sa svega 20 mm padavina godišnje, što ga dovodi u rang gotovo upola manje Sahare, pustinje u Africi. U stvari, Antarctic predstavlja najveću pustinju na Zemlji (za trećinu je veći od Evrope i gotovo dva puta veći od Australije), pa ga često nazivaju Zaleđenom pustinjom. Razlog je tanji vazdušni omotač, a zbog time uzrokovanog manjeg atmosferskog pritiska, izmjerena visina Mt Vinson od 4.897 metara se fiziološki osjeća kao 5.486 metara.

– Sjetih se jednog detalja: pio sam vruć čaj od ‘majčine dušice’ (planinska biljka). Ostatak čaja prosuh u velikom luku dalje od sebe. Zapanjujuće: prije nego što pade na tlo (led), čaj se kristalizira u snijeg – snijeg sa okusom majčine dušice!

– Konačno, nigdje na svijetu nisam imao tako snažan osjećaj da se nalazim na drugoj planeti kao na Antarcticu, mada sam bio potpuno svjestan da (još) nisam ‘ispaljen raketom’ van ovozemaljskih prostora.

Tura je trajala 19 dana, a penjački dio 10 dana tokom kojih je trebalo savladati preko 3.300 metara uspona. Sve na Antarcticu i Mt. Vinsonu jedinstveno je i teško zamislivo. Stoga je uspon na najvišu tačku ledenog kontinenta kruna nezaboravnih pristupa najvišim vrhovima kontinenata svijeta.

Uz Aconcaguu Mt Vinson se penje u vrijeme kada rijetko koja druga značajnija planina u svijetu. Stoga je dole na ‘ledu’ bilo jako puno eminentnih imena iz svijeta planina. Iznenadih se sa koliko od njih se već dobro poznajem. Podsjeti me to da je ispravnije putovanja u planinu računati brojem uspostavljenih prijateljstava, a ne brojem pređenih milja.

Epilog

Ako ste kojim slučajem dobili želju da se i vi okušate sa 7 vrhova, evo i mojih 7 ključnih elemenata (broj 7 mi se sve više sviđa!) na koje treba obratiti posebnu pažnju pri planiranju ovakvog puduhvata:

  1. Zbog vašeg unutrašnjeg mira, od izuzetne su važnosti razumijevanje i podrška porodice. Bilo bi takođe dobro imati društvo prijatelja u ostvarenju cilja – ako ne cjelokupnog, onda barem u osvajanju pojedinih vrhova. Treba znati uskladiti radne obaveze, naporne treninge, dugotrajne ekspedicije – ali ne zanemariti porodicu i naći vremena za drage prijatelje.
  2. Razmotrite budžet, prihode, troškove i zapitajte se možete li finansijski podnijeti ovakav napor? Ako ne možete, da li postoji rješenje za ovaj vrlo važan problem?
  3. Postepenim povećavanjem zahtijevnosti i visine ciljeva treba spoznati do koje visine je vaše tijelo u stanju ‘nositi’ se sa uslovima razrijeđenog zraka. Ne podnose svi dobro velike visine i zato ne treba biti tvrdoglavo uporan u nastojanju da se nastavi uspon. Nije nikakva sramota odustati od vrha! To je hrabrije i mudrije nego srljati u propast i uništiti zdravlje i organizam. To što neko ne podnosi velike visine nije nikakav hendikep, čak ne mora biti ni znak neke bolesti. Veoma je privlačno, zdravo i uzbudljivo planinariti i po planinama umjerene i srednje visine. Treba slušati glas zdravog razuma: nijedna planina nije vrijedna ni vašeg smrznutog prsta, a kamoli vašeg života.
  4. Treba jačati mentalnu snagu izlažući se surovim uslovima u planini, po mogućnosti sto sličnijim onima koje možete očekivati na Sedam vrhova: iskusiti kišu i snijeg, kretati se po mraku, savladati elemente orijentacije i preživljavanja te načine noćenja, poznavati opasnosti od snježnih lavina i kako ih pravilno tretirati. Što je iskustvo iz planine bogatije, to je manje situacija u planini koje vam mogu prirediti iznenađenje.
  5. Treba raditi na fizičkoj spremi – dugoročno. Dobra kondicija znači manje problema u ostvarenju grandioznog cilja: najviših tačaka svih kontinenata.
  6. Penjačke vještine treba izoštriti do maksimuma. Navezati se na uže, napraviti osnovne čvorove od užeta i prusike, montirati dereze… Treba znati sve to uraditi i zavezanih očiju!
  7. Treba koristiti najkvalitetniju opremu koja se može naći na tržištu. Ne smije se dozvoliti da loš kvalitet opreme spriječi ostvarenje cilja. Ili još gore, da se zbog loše opreme izgube prst(i) na ruci, na nozi, ili život na visini iznad 8.000 metara!

Konačno, ono što je glavna motivacija i draž ovakvog golemog cilja – ne zaboravite sve vrijeme uživati u planini! Planina i putovanja neiscrpan su izvor uživanja koje će vam obogatiti život do neslućenih razmjera!

Ukoliko vas zanima, znatno više slika i teksta (engleski) sa ovih jedinstvenih tura možete naći ovdje: http://www.naimlogic.com/NABMA/

Tekst i foto: Naim Logić

Print Friendly, PDF & Email

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *