Ekspedicija „Onda romantica 2014” – 2. dio

Romantični val, to jest „onda romantica” ime je ekspedicije koja je trajala 16 dana i čiji je cilj bio popeti se na četverotisućnjake u masivu Monte Rose i Mont Blanca. Čemu takav neobičan naziv? Eto zato, jer je „Onda romantica” beskonačna avantura, koja vodi u paralelne svjetove. „Onda romantica” je ljubav, a ljubav je najljepše što možeš dati planini. „Onda romantica” znači biti iskren u srcu i pošten u duši, od početka do kraja. „Onda romantica” znači uspon iz podnožja, jer to je jedini način da se emocionalno i duhovno stopiš s planinom na čiji vrh se penješ. „Onda romantica” je molitva koju ponavljaš u sebi kao mantru, na svakom koraku, s nadom da ćeš sretno stići na cilj. „Onda romantica” znači zahvalnost, jer iako si na planini sam, mnogo je ljudi koji te podržavaju i koji su ti pomogli u ostvarenju najvećih snova. „Onda romantica” je priča o ljubavi, životu i smrti.

romantica-00

Grad Aosta, prohladno jutro probudilo me – vrijeme da ustanem i odem na autobusnu stanicu. Na putu prema Chamonixu opet je počela kiša iz oblaka koji su zavili dolinu Aosta. Nakon izlaska iz dugačkog tunela koji prolazi kroz utrobu Mont Blanca, bus nas je iskrcao na kolodvoru u blizini centra Chamonixa. Nemam želje da se maknem od toplog radijatora u čekaonici – kiša neumorno pada, pa drijemam i punim mobitel. Kada je napokon stalo, krenuo sam obavljati kojekakve poslove koji prethode usponu. Prvo sam otišao na groblje da se pomolim dušama poginulih alpinista neka me čuvaju na planini. U dijelu groblja sa spomen pločama odmah sam primijetio jednu s imenima hrabrih momaka – makaranina Tonija Rose i beograđanina Igora Skendera, a suze su same potekle.

romantica-01

Nakon duhovnih priprema, nastavile su se administrativne – informiranje o vremenskoj prognozi i ruti preko ledenjaka Mer de glace, nabavka hrane, plina i još nekih sitnica, te traženje mjesta za spavanje. U predvečerje gradićem je šetala gomila turista, a ja sam s najvećim ruksakom u gradu bio sastavna atrakcija ovog mondenog mjesta. Atmosfera je bila pozitivna, nestalo je straha i depresije. S prvim mrakom počela je i kiša, a ležući na vreći za spavanje promatrao sam oblake. Noćio sam pod nadstrešnicom stražnjeg ulaza u penjačku sportsku dvoranu, našao me noćni čuvar ali nije prigovarao. Ujutro me dežurni momak pustio da se otuširam u svlačionici, a zatim sam prošetao do centra na doručak. Odlučio sam da krenem na uspon do Montenversa na 1.900 m, a dalje ćemo vidjeti kakvo će biti vrijeme. Naprtio sam na leđa težak ruksak i s velikim osmijehom krenuo u ostvarenje svog sna – uspon na najviši vrh Alpa iz centra Chamonixa. Markirana stazica najprije je vodila preko skijališta, a zatim serpentinama kroz šumu. Pitoma priroda smirivala me, nailazio sam na planinare koji su se odlučili na pješačku turu do Mer de glace.

romantica-02

Susreo sam i jednu grupu Litvanaca koji dijele moj san, također su odlučili pješice iz Chamonixa do vrha planine. Nakon tri sata hode eto me na izletištu Montenvers, inače posljednjoj stanici vlakića koji ovdje dovodi izletnike već više od stotinu godina. S vidikovca se preda mnom prostirao veličanstveni ledenjak Mer de glace (More leda). Kada sam ovdje bio davne 1998. godine bio je nekoliko metara viši i rastužilo me kako se brzo topi. To je bio jedan od razloga zašto sam htio uspon baš preko ledenjaka. Dostigli su me i Litvanci koji su imali u planu iste večeri doći do doma Requin na 2.505 m, što je bio i moj cilj. Vrijeme je bilo stabilno i odlučio sam nastaviti dalje lijepom stazom koja me vodila do stijena na kojoj počinju sajle i metalne ljestve koje vode dolje do ledenjaka. Adrenalinska tura nije bila jednostavna s velikim teškim ruksakom, ali uskoro sam nogama dotaknuo šljunčanu podlogu ispod koje se nalazi led. Presvukao sam se, stavio kacigu na glavu i dereze na noge – idemo dalje. Na ledu nema utabane staze ni markacije, orijentir su mi bili drugi penjači koji su dolazili iz gornjeg dijela glečera. Dereze su dobro hvatale led koji je bio tvrd poput betona, a ledenjački krajolik ostavio me bez daha. Jedan penjač rekao mi je da imam oko dva i pol sata do doma, no ubrzo su počeli problemi. Više nije bilo penjača prema kojima bih procjenjivao smjer među santama, a pukotine su bile sve veće i opasnije. Stigao sam do „vala” gdje se ledenjak lomi, a na vrhu stijene ispred sebe vidio se dom Requin. Samo, kako do njega doći? Zapeo sam u ledenom labirintu i skakao sa sante na santu, pazeći da ne skončam u nekoj od dubokih pukotina. Ledenjak je bio fascinantan, sila prirode očitovala se u debelom ledu po kojem su bile razasute limenke, kartuše i planinarska oprema stara nekoliko desetaka godina. Kroz led je teklo nekoliko divljih rijeka, a nailazio sam i na mjestimična jezerca. Počela je lagana kiša, nebo se zatamnilo i situacija je bila teška. Bio sam nasmrt preplašen, ali nije bilo vremena za strah i paniku. „Smiri se! Sam si, nema nikoga, sam se moraš izvući – hajde!” rekao sam si, zazivajući u sebi sve one alpiniste kojima sam se molio jutros na groblju.

romantica-7

Nakon dugog lutanja i preskakivanja stotina pukotina, došao sam do stijena, duboko odahnuvši. No, sad je trebao te stijene ispenjati kako bih se domogao doma – krušljive, mokre, strme, s malo oprimaka. Za penjanje sam odabrao vododerine kojima su tekli slapovi iz ledenjaka na gornjem dijelu planine, no taj „tuš” dobro sam podnio. U nedostatku oprimaka umetao sam vrh cepina u tanke pukotine, te se pentrao dry tooling tehnikom. Napokon, dom! Hrana, topli krevet i ljubazni ljudi, te društvo dvogodišnje Elze koja je tu glavna. Oko deset navečer stigoše i Litvanci koji su prošli isti pakao kao i ja, pa se dogovaramo da se više ne razdvajamo – dalje preko opasnog ledenjaka idemo skupa. Sutradan nismo išli nikamo: odmarali smo se, skupljali snagu, jeli dok još imamo apetit, sušili mokru opremu i uživali u atraktivnom letu helikoptera koji su išli u spasilačke intervencije.

romantica-03

Trećeg dana uspona krenuli smo u pet ujutro prema domu Cosmiques na 3.600 m. Iako smo imali strah od nastavka puta kroz ledenjak, bez problema smo našli adekvatne prolaze, preskočili nekoliko prijetećih pukotina i došli na sigurno područje. Bijela pustopoljina iz koje se izdižu graniti vrhovi viši od 4.000 m totalno nas je očarala – hodali smo sporo kako bi nam se tijela privikla na visinu, te uživali u panorami. Već oko podneva smo stigli. Litvanci dizali šatore, a ja sam dobio krevet u domu (42 eura s doručkom). Dom Cosmiques koriste mnogi penjači za aklimatizaciju, a dovde dolaze žičarom koja vodi iz Chamonixa (1.000 m) do Aiguille du Midi (3.800 m). Ovo je loša taktika jer svi osjete posljedice visinske bolesti s obzirom na to da im tijelo pretrpi prevelik šok.

romantica-05

Za četvrti dan uspona predviđeno je loše vrijeme pa smo se odmarali, aklimatizirali, penjali na niže vrhova i izviđali stazu kojom ćemo se uspinjati već noćas. Dom je pun ljudi, što znači da su uvjeti za uspon obećavajući. Noć je bila nemirna – nisam mogao zaspati od uzbuđenja, a tip koji je ležao do mene u par navrata me zagrlio misleći da sam mu žena. Pola jedan, budilica zvoni, a cijela spavaona skače na noge. Oblačenje, trpanje stvari u ruksake, kuhanje čajeva (za ovu priliku frendica mi je iz Bolivije donijela čaj od koke). Jedan sat je, u punoj spremi silazim do šatora Litvanaca. Krećemo po tragovima u ledenjaku, nema greške. Nebo zvjezdano, vidljivost odlična, temperatura oko nule. Nakon strmog uspona jedan „ledeni skok” na kojem je postavljeno fiksno uže, a zatim dva sata teškog penjanja po velikoj strmini u pravcu vrha Mt. Blanc du Tacul (4.228 m). Četiri ujutro, Litvanci ne žele na taj vrh jer štede snagu i vrijeme pa odlaze dalje. Ostajem sam u mraku na 4.000 m misleći što ću, a zatim iz mraka dolazi neki Kinez i pita me idem li na Tacul. Pružili smo si ruke i krenuli. Opasne zaleđene stijene smo nekako prošli, zatim strmina, jedan žileti i – nema više, nemamo kamo. Iznad nas je samo nebo, dakle na vrhu smo. Pogled? Tama, te osvijetljeni gradovi i sela na stotine kilometara unaokolo. Čarobno! Slikanje, zagrljaj, stisak ruke i nazad dolje. Cijela kolona je u međuvremenu prošla podno vrha, dostižemo ih i zatim kreće uspon na prijevoj podno Mt. Maudit, takozvani Prokleti vrh. Ispred nas odsječeni serak – prolazi se uskom izbočinom, lice prema ledu, ruksak prema van i moliš se da sve prođe u redu. Opet zazivam molitvom sve i svakoga – dobro je, prošli smo! Sviće! Zora je prekrasna. Sunce izlazi i stvara neobičnu sliku jer se navlače neki oblaci. Ispred nas opet zastoj, iznad naših glava vrh Mt. Maudit. Treći problem – treba ispenjati strminu od koje se ledi krv u žilama. Tko ima dva cepina penje s njima, tko nema žimari i prusicira, svi su navezani. Neki tip pada u pukotinu, izvlače ga.

romantica-05

Dok se drugi penju cepinom radim stopinke i hvatišta u ledu, a zatim se penjem u taj smjer uz pomoć Kineza koji me rukama gura za guzicu. Dereze i cepin drže, a uspio je i on. Napredujemo po strmini dok nas komadi leda koje odvaljuju drugi penjači udaraju po kacigama. Nakačili smo se na neko staro fiksno uže, a zatim uz velik uzdah olakšanja ispenjali do kraja na prijevoj. Taman kad sam rekao „Nikad više!”, pogled mi padne na zaleđene stijene Mont Maudita. Pokažem cepinom na njih i krenem, Kinez šutke za mnom. Nije nemoguće ali preopasno je. Odustajemo i vraćamo se. Nakon 20 minuta hoda zaobišli smo stijene, pokazujem Kinezu snježnu strminu po kojoj možemo do vrha. Ne želi – pozdravljamo se, on ide dalje za Mt. Blanc, a ja gore prema vrhu koji izgleda opako, kao peraja morskog psa. Nakon pola sata solo penjanja po strmini „na sve četiri” dolazim na 4.465 m visok vrh koji je preklani odnio živote devet alpinista. Prema meni iz pravca zaleđenih stijena ide dvoje penjača, mašu mi, smiješe se i čestitaju. Dajem im fotoaparat i vadim zastavicu, slikaju me. Sjurim se nazad dolje uz maksimalan oprez, Litvanci piju čaj podno nekog seraka prije konačnog juriša na Mt. Blanca. Iscrpljen sam, teško dišem. Pitaju me kakav je bio pogled s vrha Tacul, odgovaram uz osmijeh „Trebali ste ići pa vidjeti”. Nakon toga ulazimo u oblak i ništa se ne vidi – korak po korak, teško disanje. Glava bubri od visine, kaciga pritišće tjeme koje me boli. Srećem Kineza koji se spušta, izmjenjujemo adrese i grlimo se za kraj. Kad smo već pomislili da nećemo stići, eto nas na vrhu visokom 4.810 m! Oblak, snijeg, ledeni vjetar, bijeli smo kao snjegovići. Vadim zastavicu, neki Englez me slika dok se Litvanci iza grle. Pozdravljam ih. Jako me zebu ruke s kojima inače imam problema pa se bojim smrzotina. Ne osjećam sreću ni euforiju, samo želim sići. Odlazim u pravcu doma Gouter, vidljivost je nikakva i pratim naveze s plaćenim vodičem. Nakon nekog vremena, na visini oko 4.100 m izlazimo iz oblaka i srećem Crnogorce iz PK „Komovi”.

romantica-08

Na Gouteru odmaramo, spavao sam sat vremena jer iza mene je 14 sati napora. Spavanje bez rezervacije ovdje košta 100 eura, pa sam odlučio da odem inače smo stradali i ja i moj proračun. Od Goutera do doma Tete Rousse (3.168 m) treba ispenjati krušljivu feratu – preživio sam nakon dva sata muke. Nakon osam krugova pakla slijedio je posljednji, deveti – zloglasni Kuloar smrti kojeg sam pretrčao za 20 sekundi bez problema. Htio sam nastaviti do skloništa na 2.700 m kako bih uštedio novac, ali počela je velika oluja. Bilo je kasno, ostao sam spavati u domu. Sutradan sam s Crnogorcima i ekipom iz Zagreba sišao do postaje tramvaja (tram du Mt. Blanc, oko 2.300 m), a zatim smo se pozdravili. Nastavio sam u dolinu pješice, oduševljen „zelenom zonom” – livade, šume, konji na ispaši, cvijeće, divokoze, slapovi i rječice, dok se iznad njih uzdižu granitni vrhovi i ledenjak Bionnassay. Bilo je kasno popodne kada sam se spustio u Les Houches, a zatim još nekoliko kilometara cestom do Chamonixa. Neki ljudi su me slikali kod table na ulazu u grad i mojoj sreći nije bilo kraja, no bio sam tako umoran da se nisam mogao nasmiješiti.

romantica-velika

Ulazim u grad i prvo odlazim na groblje – vadim tri svijeće koje sam čuvao za eventualno bivakiranje, te ih palim podno ploče poginulim alpinistima. Suze teku, a srce je ispunjeno zahvalnošću. „Živ sam, živ sam…” ponavljam u sebi, gledajući na pločama lica mladih ljudi koji su imali san, kao i ja. Ali nisu se vratili kući, da izgrle najmilije i pokažu slike prijateljima. Ostavili su život u bespućima Mont Blanca, Velike bijele planine koja je i ove godine uzela život dvadesetero penjača. Nakon pranja i večere pio sam pivo u centru kod spomenika prvim osvajačima Mt. Blanca. Turisti me prezrivo gledaju, domaći mi se osmjehuju i ljubazno pozdravljaju. Znaju gdje sam bio, znaju zašto je pivo otvoreno. Povratak javnim prijevozom trajao je dva dana. Opet sam zapeo u Trstu, cijeli dan spavajući uz more na rivi i čekajući bus za Zagreb. Stižem navečer, ostavljam stvari doma i na trgu grlim prijatelje, koji su sretni što me vide jer su iz gorja diljem svijeta stalno stizale vijesti o poginulim alpinistima. Otvorili smo pivo, te ispalili signalnu raketu koju sam 25 godina čuvao za posebne prilike. Prekrasno je sanjati i ostvariti snove, a nakon ove ekspedicije više ništa u mom životu neće biti isto!

Tekst: Matej Perkov, foto: Matej Perkov

Print Friendly, PDF & Email

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *